Gosti iz prošlosti: Isidora Sekulić
- 9 years ago
subota, 15. feb 2014, 19:20
Gosti iz prošlosti
Na petoj strani knjige Šilerovih drama, Danilo Sekulić, beležnik opštine mošorinske, zapisao je da mu se dana 4. februara po starom, a 16. februara po novom kalendaru, 1877. godine, u petak, 5 minuta pred ¾ na 11. sahat pre podne, rodila ćerka Isidora.
Osam potonjih decenija književnica Isidora Sekulić, mislima i delom odgonetala je odgovore na večna pitanja i vlastite nemire - kuda idemo, šta radimo i zašto postojimo. Bila je prva žena koja je u Srbiji ponela titulu akademika. Predsedniku Matice srpske, Vasi Stajiću, napisala je: "Ja sam skromna, siva figura, nisam bolja od drugih; ne volim značke i povorku koja ide napred. Meni je Akademija priredila zbunjenost veliku..."
Bila je poliglota, svetski putnik i kosmopolita. Gorda u znanju i skromna u življenju. Njena pravila života bila su - rad, skromnost i rečito ćutanje. Kada je bila pri kraju životnog puta, rekla je: "Naš svet voli svakodnevno da pojede dobar ručak. Zimi, nedeljom i sarmu. Kad li će tako zavoleti knjigu? Čitavo moje delo je šaka šodera bačena u velike rupe naše nekulture."
Isidora Sekulić nije volela da se slika, ni da svoje slike daje da se štampaju na koricama njenih knjiga, niti je davala da se objavljuju zaglavlja o njenom životu i biografskim podacima.
Nije volela da piše posvete niti da se na darovanim knjigama potpisuje, jer je smatrala da je važno delo, a ne pisac. Svoj odnos prema novcu opisala je u pismu direktoru izdavačke kuće Nolit, Sveti Đuriću, povodom, prema njenim kriterijumima, visokog honorara koji je dobila za knjigu eseja «Mir i nemir»:
"Prema novcu ja imam otprilike odnos koji Anglo-Američani imaju prema nesrećnoj, meni tako dragoj Francuskoj: u nuždi, da; van nužde, ne treba mi.
Moja je poznata parola: što nemam, ne treba mi. Nijedan veći honorar nisam do sada uzela. Hiljada 104, u Prosveti, poklonila sam. Hiljada 215, u Srpskoj književnoj zadruzi, ostavila Zadruzi. Živim i trošim novac koji mi država daje redovno, a radujem se slatkom radošću siromašnog čoveka kad primim mali, ili malo veći honorar za književnu saradnju. Prema tome: još se bogatašim restom honorara za 'englesku antologiju'. Ovo novije, neka leži kod vas dok, iz neke nužde, ne potražim skroman deo. Ako ne bude nužde, neću ništa tražiti."
Autor i urednik emisije: Mirjana Blažić Mikić
Radio Beograd 1, 13.05
Gosti iz prošlosti
Na petoj strani knjige Šilerovih drama, Danilo Sekulić, beležnik opštine mošorinske, zapisao je da mu se dana 4. februara po starom, a 16. februara po novom kalendaru, 1877. godine, u petak, 5 minuta pred ¾ na 11. sahat pre podne, rodila ćerka Isidora.
Osam potonjih decenija književnica Isidora Sekulić, mislima i delom odgonetala je odgovore na večna pitanja i vlastite nemire - kuda idemo, šta radimo i zašto postojimo. Bila je prva žena koja je u Srbiji ponela titulu akademika. Predsedniku Matice srpske, Vasi Stajiću, napisala je: "Ja sam skromna, siva figura, nisam bolja od drugih; ne volim značke i povorku koja ide napred. Meni je Akademija priredila zbunjenost veliku..."
Bila je poliglota, svetski putnik i kosmopolita. Gorda u znanju i skromna u življenju. Njena pravila života bila su - rad, skromnost i rečito ćutanje. Kada je bila pri kraju životnog puta, rekla je: "Naš svet voli svakodnevno da pojede dobar ručak. Zimi, nedeljom i sarmu. Kad li će tako zavoleti knjigu? Čitavo moje delo je šaka šodera bačena u velike rupe naše nekulture."
Isidora Sekulić nije volela da se slika, ni da svoje slike daje da se štampaju na koricama njenih knjiga, niti je davala da se objavljuju zaglavlja o njenom životu i biografskim podacima.
Nije volela da piše posvete niti da se na darovanim knjigama potpisuje, jer je smatrala da je važno delo, a ne pisac. Svoj odnos prema novcu opisala je u pismu direktoru izdavačke kuće Nolit, Sveti Đuriću, povodom, prema njenim kriterijumima, visokog honorara koji je dobila za knjigu eseja «Mir i nemir»:
"Prema novcu ja imam otprilike odnos koji Anglo-Američani imaju prema nesrećnoj, meni tako dragoj Francuskoj: u nuždi, da; van nužde, ne treba mi.
Moja je poznata parola: što nemam, ne treba mi. Nijedan veći honorar nisam do sada uzela. Hiljada 104, u Prosveti, poklonila sam. Hiljada 215, u Srpskoj književnoj zadruzi, ostavila Zadruzi. Živim i trošim novac koji mi država daje redovno, a radujem se slatkom radošću siromašnog čoveka kad primim mali, ili malo veći honorar za književnu saradnju. Prema tome: još se bogatašim restom honorara za 'englesku antologiju'. Ovo novije, neka leži kod vas dok, iz neke nužde, ne potražim skroman deo. Ako ne bude nužde, neću ništa tražiti."
Autor i urednik emisije: Mirjana Blažić Mikić
Radio Beograd 1, 13.05